Borba za afirmaciju hrvatskoga jezika u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda postala je jednim od glavnih elemenata u izgradnji moderne hrvatske nacije. Govor koji je mladi plemić Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. održao u Saboru na hrvatskom jeziku, u kojem je predlagao da se hrvatski uvede kao diplomatski jezik umjesto latinskog, označio je punoljetnost hrvatskog jezika i društvene svijesti. To je bilo prvi put poslije mnogih stoljeća da jedan zastupnik hrvatskoga sabora govori hrvatski.

“Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….“

Na Kukuljevićev prijedlog, 23. listopada 1847., Hrvatski sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika. Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.

1940. godine rođen je Edison Arantes do Nascimento, brazilski nogometaš poznatiji pod nadimkom Pelé. S 11 godina uočio ga je umirovljeni brazilski nogometaš Waldemar de Brito, nazvao upravu kluba Santos (Santos Futebol Clube) iz São Pauloa, koji su tada Peléa angažirali za plaću od 6 cruseira. Sa 16 godina Santosov trener ga ubacuje u prvu momčad i već na prvoj utakmici zabija gol. O nadarenom mladiću glasine su se proširile i brazilski izbornik Silvio Pirila ga je pozvao na utakmicu protiv Argentine u Rio de Janeiru. Pelé je odmah osvojio navijače pogotkom i atraktivnim potezima. Te godine Pelé je za Santos dao 58 pogodaka i dobio poziv za Svjetsko prvenstvo 1958. godine u Švedskoj. Tada je imao 17 godina i tako postao najmlađi svjetski prvak u nogometu. Svojom koordinacijom pokreta i brzinom je odskakao od prosjeka; pretrčao bi 100 metara za 11 sekundi, skakao je 650 cm u dalj i 180 cm u vis. U karijeri je postigao preko 1.200 pogodaka, iako su u tu brojku uračunate i prijateljske utakmice, kao i golovi postignuti na služenju vojnoga roka. U ligaškim natjecanjima postigao je ukupno 589 golova u 605 odigranih utakmica.

Nakon Drugog svjetskog rata bivša Kraljevina Mađarska potpala je pod Sovjetski Savez i prisilno postala članicom istočnog bloka. Na prvim poslijeratnim slobodnim izborima pobijedila je, doduše, Stranka malih posjednika, ali je 1948. uspostavljena staljinistička diktatura, koju vodi vođa Mađarske komunističke radničke partije Matyas Rakosy. Diktatura je dostigla vrhunac 50-ih godina. Teške političke prilike još je više pogoršala jaka zima 1955. na 1956. i loše žetve tih godina. Narodni otpor diktaturi raste. Studenti i radnici izašli su na današnji dan 1956. na ulice Budimpešte prosvjedujući protiv staljinizma i sovjetske vojske. Oni ruše Staljinov spomenik u središtu grada.

U početku Sovjeti smatraju kako će uz pomoć nove vlade i partijske administracije koju vodi nekadašnja Rakosyjeva žrtva Imre Nagy na miran način prevladati pobunu. Zato povlače vojsku iz Mađarske. Međutim, Nagy vodi narodnu politiku, provodi liberalizaciju, uvodi u vladu i nekomuniste te najavljuje da bi Mađarska mogla izaći iz Varšavskog pakta i postati neutralnom, po uzoru na Austriju. Promjene su previše drastične za Kremlj i ortodoksne mađarske komuniste. Zato partijski sekretar Janos Kadar napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva novu radničku ravolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže bratsku pomoć. Sovjeti prelaze mađarsku granicu s teškim naoružanjem i 4. studenog 1956. ulaze u Budimpeštu. Tenkovi uništavaju grad. Ubijeni su deseci tisuća Mađara, a prema granicama Austrije, Slovenije i Hrvatske bježi oko 250 tisuća ljudi. Mađarsko rukovodstvo Sovjeti su uhitili, a Imre Nagy interniran je u Rumunjsku, osuđen na smrt i pogubljen. Uz sovjetsku pomoć, kontrolu države preuzima Janos Kadar koji će upravljati zemljom sve do 1988. godine.

42. p.n.e. - Samoubojstvo je izvršio Marko Junije Brut, jedan od vođa zavjere u kojoj je 44. ubijen Gaj Julije Cezar. Brut se ubio poslije poraza koji su republikanskoj vojsci u bitci kod Filipa u Makedoniji nanijele snage Marka Antonija i Oktavijana.

1752. - U Francuskoj je rođen Nicolas Appert, “otac konzervi”. Otkrio je postupak konzerviranja namirnica upotrebom topline, a njegovo otkriće unijelo je revoluciju u proizvodnju hrane i omogućilo brži razvitak prehrambene industrije.

1817. - Rođen je francuski leksikograf i enciklopedist Pierre Larousse, izdavač Velikog svjetskog rječnika 19. vijeka u 17 tomova. Izdavačka kuća Larousse poslije njegove smrti 1875. nastavila izdavanje enciklopedijskih rječnika.

1915. - 25.000 žena organiziralo je u New Yorku povijesni marš tražeći pravo glasa na izborima.

1957. - Preminuo je Christian Dior, priznat i utjecajan francuski modni dizajner, poznat po jednoj od najpoznatijih modnih kuća u svijetu, koja nosi njegovo ime.

1958. - Ruski pisac Boris Pasternak dobio je Nobelovu nagradu za književnost za roman “Doktor Živago”, koji je postao bestseler na Zapadu, dok u SSSR-u tada još nije bio objavljen

1993. - U Sarajevu počeo Prvi međunarodni filmski festival, simbolično nazvan Poslije kraja svijeta.